film

... prošao je festival koji je bio jači od svih prethodnih i što sad? Hmm odgovor je u kinu Tuškanac u kojem danas starta odličan ciklus filmova legendarnog francuskog cineasta Claudea Chabrola. Osim njega kako u naslovu kaže biti će i retrospektiva filmova Luchina Viscontia (taj dio programa će se posebno svidjeti mojem drugu Aparatczyku:)
No da ipak ovo odvikavanje od filmske infekcije ne bi bilo tako grubo na suho tek sa ciklusom ovog odličnog režisera, pobrinuli su se sa ZFF-a.
Naime: u srijedu navečer posebna je filmska zanimljivost zgotovljena u suradnji sa Zagreb film festivalom i Continental filmom te su tako na programu najprije kratki filmovi iz serije Daj mi kino, a potom briljantna američka komedija "Little Miss Sunshine". Komedija koja se naglašavam svidjela svima koji su bili je gledali i svi su isticali njezinu nepobitnu pozitivnost. Znači nije još gotovo sa ZFF-om.
Za sve iz Siska saznao sam da će uskoro na programu njihova Daska teatra biti prikazana retrospektiva najboljih filmova sa ZFF-a.

Eto, a na programu kina Tuškanac su:

23.10.2006 u 19h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Nevini ljudi prljavih ruku (Les Innocents aux mains sales)
Režija: Claude Chabrol, igrani, boja, 1975, 121 min
Uloge: Romy Schneider (Julie Wormser), Rod Steiger (Louis Wormser), François Maistre (komesar Lamy), Paolo Giusti (Jeff Marle), François Perrot (Georget Thorent)


23.10.2006 u 21h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Violette Noziere
Režija: Claude Chabrol, igrani, boja, 1978, 120 min
Uloge: Isabelle Hupert (Violette Noziere), Stéphane Audran (Germaine Noziere), Jean Carmet (Baptiste Noziere), Jean-François Garreaud (Jean Dabin), Guy Hoffman (sudac)


24.10.2006 u 19h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Violette Noziere


24.10.2006 u 21h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Ženski posli (Une affaire de femmes)
Režija: Claude Chabrol, igrani, boja, 1988, 108 min
Uloge: Isabelle Huppert, François Cluzet, Nils Tavernier


24.10.2006 u 20h, mala dvorana kina Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Kratkih 6 u Tuskancu: Hladno srce: Island

Hladno srce: Island / 92’

* Global Capital / Magnus Helgason (Apparat Organ Quartet) / 5'20' / 2005
* Husid a Antmannstignum / Berglind Ágústsdóttir / 4'12' / 2003
* Jean / Bjargey Ólafsdóttir / 2' / 1997
* Hey Ya! / Elvar Gunnarsson (My Summer as a Salvation Soldier) / 3'02'/ 2004
* Green Grass of Tunnel / Semiconductor (Múm) / 4'12' / 2002
* Landslag / Kyja Kristjansson-Nelson / 4' / 2004
* Mosimosi / Lars Skjelbreia / 4' / 2004
* Untitled / Berglind Ágústsdóttir / 4'30' / 2005
* Believe / Stefan Arni, Siggi Kjartansson (Gus Gus) / 4'17' / 2001
* Toilet / Unnur Andrea Einarsdóttir / 4'50' / 2005
* Over Me Under Me / Elvar Gunnarsson (Maus) / 3'20' / 2004
* Digital Jesus / Hlynur Magnússon / 5'23' / 2005
* Welcome to: Going West / Malin Stahl / 2’34’’ / 2004
* Vidrar Vel Til Loftarasa / Stefan Arni, Siggi Kjartansson (Sigur Rós) / 7'02' / 2001
* Stop in the Name of Love / Ragnar Bragason (Bang Gang) / 3'34' / 2003
* Who’s Bardi / Ragnar Bragason and Bardi Jóhannsson / 29'01' / 2003
* Romantic Undead / Kira Kira / 1' / 2005


25.10.2006 u 19h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Ženski posli (Une affaire de femmes)


25.10.2006 u 21h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Posebni programi: Daj mi kino! & Little Miss Sunshine

Posebni programi u suradnji sa Zagreb film festivalom i Continental filmom:

21:00 projekcija kratkih filmova sa zajedničkim sloganom "Daj mi kino!" koje potpisuju renomirani hrvatski redatelji


21:30 Little Miss Sunshine (USA, 2006)
r: Jonathan Dayton i Valerie Faris, sc: Michael Arndt; fotografija: Tim Suhrstedt
igrani, kolor, 101 min
Uloge: Abigail Breslin, Greg Kinnear, Paul Dano, Alan Arkin


26.10.2006 u 19h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Ciklus filmova Luchina Viscontia: Zemlja drhti (La terra trema)
Režija: Luchino Visconti, igrani, c/b, 1948, 123 min
Uloge: ribari iz Aci-Trezza, Luchino Visconti (pripovjedač), Antonio Pietrangeli (pripovjedač)


26.10.2006 u 21h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Drage zvijezde Velikog medvjeda (Vaghe stelle dell'orsa)
Režija: Luchino Visconti, igrani, c/b, 1965, 95 min
Uloge: Claudia Cardinale, Jean Sorel, Michael Craig


27.10.2006 u 19h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Drage zvijezde Velikog medvjeda (Vaghe stelle dell'orsa)


27.10.2006 u 21h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Zemlja drhti (La terra trema)


28.10.2006 u 19h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Rocco i njegova braća (Rocco e i suoi fratelli)... ali to nije onaj Rocco Shifredi:)
Režija: Luchino Visconti, igrani, c/b, 1960, 180 min
Uloge: Katina Paxinou, Alain Delon, Renato Salvatori, Max Cartier, Rocco Vidolazzi


28.10.2006 u 18h, kino Tuskanac (Tuskanac 1, Zagreb)
Portret Luchina Viscontija (Luchino Visconti)
Režija: Carlo Lizzani, dokumentarni, c/b i boja, 1999, 60 min


... je li to prebogat program za "suho" postfestivalsko odvikavanje ili što?

ili kako u press izvještaju sa zff-a kažu, dobitnici su:


Zlatna kolica za najbolji cjelovečernji igrani film i 4000 EUR generalnog sponzora VIP:

DAS LEBEN DER ANDEREN / ŽIVOT DRUGIH, Njemačka, Florian Henckel Von Donnersmarck

Specijalno priznanje žirija za cjelovečernji igrani film i 500 EUR generalnog sponzora VIP:

A FOST SAU NA FOST? / 12:08 ISTOČNO OD BUKUREŠTA, Rumunjska, Corneliu Porumboiu

Zlatna kolica za najbolji kratki igrani film i 1500 EUR generalnog sponzora VIP:

SNIFFER, Norveška, Bobbie Peers


Zlatna kolica za najbolji dokumentarni film i 1500 EUR generalnog sponzora VIP:

I FOR INDIA / I KAO INDIJA, UK, Italija, Njemačka, Sandhya Suri

Specijalno priznanje žirija za dokumentarni film i 500 EUR generalnog sponzora VIP:

I, SOLDIER / JA VOJNIK, Turska, Koken Ergun


KOCKICE
Zlatna kolica i 2000 EUR pokrovitelja nagrade časopisa BUG:

AJDE, DAN ... PROĐI ..., Matija Kluković

Specijalno priznanje žirija i 1000 EUR pokrovitelja časopisa BUG:

NIJE DA ZNAM, NEGO JE TO TAKO, Tanja Golić



NAGRADA PUBLIKE (1000 EUR generalnog sponzora VIP):
DAS LEBEN DER ANDEREN / ŽIVOT DRUGIH, Njemačka, Florian Henckel Von Donnersmarck

... osobno nisam nazočio na zadnjoj večeri u SC-eu jer sam bio na projekcijama u kinu Europa. Naime nekako mi je skoro cijeli program koji se odvijao u kinu Europa promakao.
No nekako sam smatrao da je nije zgorega da se posjeti do prekrasno kino i zadnji dan pogledaju dva obečavajuća filma. Ha... kako to biva nije se u potpunosti obistinilo.
Da li zbog filmova koji su loše editirani bili pa je igra "pecaljki" u podosta kadrova filma "Hollywoodland" više pljenila pažnju doli sam film ili ...
Kako bilo da bilo film i nije ništa posebno i bez tih mikrofona koji su non stop upadali u kadar.
Čisto je to prosječan film. Tome mogu posvjedočiti i Daywalker i Freethinkerica koji su mi pravili društvo na prvoj projekciji.
Drugi film ("Slučajevi običnog ludila / Príbehy obycejného sílenství", u režiji Petr Zelenke, Češka) što zbog društva, a što zbog činjenice da dolazi iz zemlje u kojoj su promašeni filmovi "retki petki", kompletan dojam tog zadnjeg dana festivala dobio je i više nego pozitivan dojam.

To je što se tiće samog zadnjeg dana. Još bih mogao dodati da su mi frendovi koji su bili na partyu u foajeu SC-ea dojavili dan kasnije da je bio fenomenalan tulum. Hmm, ništa čudno jer su i ostali prethodnih dana bili izvrsni, što zbog prekokrasnih žena a što zbog odlične svirke. Eh kad bi toga bilo svaki dan život bi bio puno ugodniji.

Za kraj ovog posta dodao bih kako moj izbor ponajboljih filmova bi se u potpunosti razlikovao od ovog prezentiranog.
Naime meni jem, a i ljudima s kojima sam ovih dana komunicirao na "hodočašću" na ovu rijetku filmsku poslasticu, najbolji film ako ne i malo remekdjelo je bio "Babel". Tako maestralnu režiju i film se rijetko vidi, rekao bih jednom godišnje ako ste sretnik.
I tako pošto ovaj film nije u bio u konkurenciji filmova za nagradu prvo mjesto bi dobio odličan film Andree Štake "Das Fräulein" . Nije bez vraga da je film osvojio tako značajne nagrade eminentnih filmskih festivala kao što su ona u Locarnu i Sarajevu. Jednostavno film svojom jednostavnošću osvaja.
Potpuno sam osupnut da je film "Sniffer" dobio nagradu u kategoriji za kratki metar. Tu bez imalo krzmanja na njegovo mjesto bih stavio odličan kratkometražni film "Sretan put, Nedime" u režiji Marka Šantića (Slovenija, 2006., 13'). Iskreno je to ispričana priča o muki bosanskih "gastarbajtera" koji žele doći u svoju domovinu i zapnu zbog neimanja viza na slovensko - austrijskoj granici.
Još težinu priči daje na snazi ako znate da je riječ o filmu koji je inspiriran istinitim događajima.
Ovaj festival je bez sumnje bolji i kvalitetniji izdašnim programom za razliku od prethodnih.
Pitali su me mnogi da li je bolji od prethodnika i tvrdim da je jer eto žiri i mi ostali imamo vlastite pobjednike.
Svaka čast ekipi koja je na čelu sa borisom T. Matićem napravila odličan posao. Svakako tu je za spomenuti i čovjek s kojim sam ovaj put na festu najviše komunicirao, Saša Nužda koji je uvijek stajao na usluzi te ostala vesela i susretljiva ekipa sa Oliverom Sertićem i Hrvojem Laurentom na čelu.
Dečki samo tako dalje i da sljedeće godine se festival još više proširi, što lokacijama, a što ovako dobrim i još boljim programom.
Vidimo se dogodine!!!

Kako ona stara latinska kaže post nibula phoebus, se eto može preslikati na jučerašnji filmski dan. Ukratko bilo je izvrsno. Vidio sam jedan fenomenalan film jedan odličan i vrlo dobar. Jednostavno nije bilo mjesta za loše filmove na programu od četvrtka.
Pa da počnem od onoga za čim ćete sigurno žaliti.
To je Babel.
Još jedan fenomenalan uradak tog meksikanca. Alejandro González Ińárritu jednostavno u svojoj filmografiji nema mjesta za pogrešku. Pa tako filmografije koje su većina vas vidjela tu su briljantna ostvarenja kao : Amores perros, 21 Grams (2003) i bitno je ova godina posljednjeg uratka jer je Babel napravio nakon trogodišnje stanke.
Hrvoje Laurenta je otvaranju jučerašnje prepune matineje s Babelom još i naglasio kako je Ińárritu većinu svog vremena preokupiran sa glazbom i spotovima koje radi. Šteta jer je stvarno bez krzmanja to mogu reći vanserijski režiser.
FIlm je dosta sličan po radnji 21 gramu, no ipak priča je potpuno drugačija. Ono što je zanimljivo da cijelo vrijeme vas režiser navlači za nos jer imate recimo tri paralelne radnje. Jedna u Maroku (tu postoje još dvije podradnje), druga u Kaliforniji i treća u Japanu. Naime prve dvije kada ćete gledati film ćete uklopiti u sveopću sliku slagalice koju je pred vas podastro Ińárritu, no nikako vam neće se u tu sliku uklapati priča iz Japana.
Taj dio varke je vrhunski jer cijelo vrijeme si zamarate mozak sa japanskom stranom priče i onda turn over.
Osim režije koja maestralno u jednom dahu vas vodi do kraja filma i odličnoj montaži, moram istaknuti kameru koja odlično dočarava razne situacije u filmu.
Začudo Brad Pitt je ostvario odličnu rolu i taman glumi onoliko da ne postane presaharozno.
U filmu me posebno dojmila jedna sekvenca susreta dvaju svjetova u Maroku, koja počinje dolaskom autobusa u omanji gradić usred ničega u Maroku i završava momentom kada lik kojeg tumači Pitt u sceni bez teksta pred oldazak u helić pokušava se odužiti svojem markanskom vodiču, čime drugim nego zapadanjački...novem. Naravno vodič to odbija.
No, nije to jedini dirljiv i emotivno snažan moment u filmu, ima ih još, ali to ostavljam vama da ih pronađete.
Druga dva filma na programu su bila: 13 / Tzameti (Francuska, Gruzija, 2005., 86') i Mala miss Amerike / Little Miss Sunshine (Jonathan Dayton, Valerie Faris, SAD, 2006., 100').
Prvi od ova dva je za neke bio šokantan no meni temom o kocki na ruski rulet lud totalno lud. Pomalo mučan, ali u današnjem svijetu izokrenutih moralnih vrijednosti sasvim moguć.
FIlm je trubute to film noiru. Tko god nije gledao propustio je jedan od kvalitetnijih filmova večeri.
Treći film je Little miss Sunshine je ispunio dupokom dvoranu SC-ea u kiasne noćne sate. Pitka je to komedija za svačiji ukus pa tako po svršetku filma u foajeu SC-ea mogli ste naići na mnoga sretna lica. Uglavnom jedan pozitivan film koji je u svima iznjedrio smješak na lice. U filmu dominira glumačka družina koja se etablirala glumeći po indie filmovima. To su : Greg Kinnear, Steve Carell, Toni Collette.

... i za kraj, šlag na torti je bila grupa We come one, koju mnogi nisu dočekali ili su se pokupili nakon zadnjeg filma, koja me svojim muzičkim stilom podsjetila na Leningrad cowboyse.
Bilo je totalno ludilo. Fenomenalnom svirkom i brojnim bisevima poznatih filmskih tema i Nargile hame digli su dodatno temperaturu u Sc-eu do usijanja.
Bio je to jedan odličan filmsko-glazbeni dan.

... totalna katastrofa.
Zašto? Pa nekako nakon dva dobra dana uslijedi nekakav loš dan i moj predosjećaj u pogledu tog "zamora" je bio potpuno ispravan.
Od filmova koji su se pojavili na jučerašnjem programu bili su: film "Langer licht", Nizozemska, (2006., 85') i "Nafaka" iz Bosne i Hercegovine, (2006., 115').

Prvo o najgorem. To je neslavno mjesto zauzeo film "Nafaka" koji se nekim čudom našao na festivalu a mjesto bi mu bilo u kanti za smeće. Moram priznati da nisam na festivalima unazad par godina vidio goreg filma od ovog. Ja se pitam tko je autoru uopće dao novac za snimanje takvog smeća od filma kojima je zamarao publiku u SC-eu. Nije mi se još desilo da uslijed projekcije sam poželio se teleportirati i dobro se ispovraćati nakon doze najgoreg filmskog kancerogenog otpada. Jednostavno nemam riječi za takav bučkuriš prije svega sramotne glume Mustafe Nadarevića i Lucije Šerbedžije na čije sam se odlične glume navikao. Naravno u ovaj totalno disonantni, raštimani orkestar uklapa se cijela glumačka ekipa koja uopće se i nije trudila glumiti već je glumatala. Inače sam mišljena kako bi takvim režiserima, iz jedne rekao bih filmske regionalne sile (BiH), u njihovoj vlastitoj zemlji trebalo zakonom zabraniti snimanje filmova.
Ovaj film tko pohvali mora ići na CT ili psihijatru.
Jednostavno više neću trošiti riječi na ovo ...

p.s. Sejo šta ti bi da si radio muziku za ovaj film samo si se zblamirao. (možda zato i nije bilo performansa Zabranjenog pušenja u SC-eu.)

Drugo neslavno mjesto sa malo boljom izvedbom od ovog prethodnika zauzima "Langer licht" film koji govori o sukobu oca i sina ,i njihovim različitim životnim putevima nakon njihova međusobnog fizičkog sukoba kao katalizatora promjene.
Ajde... ovaj film ima kakvu takvu prolaznu ocjenu, no kraj filma je diletantski napravljen pa uz aritmičnost samog filma oduzima pozitivan dojam cijelog filma.
Uglavnom jučer sam uzalud potratio vrijeme tražeći Godota u SC-eu.
Nadam se da današnji dan će popraviti ton i snijeg na slici.:)

... na ZFF-u ostao je po meni obilježen po ipak očekivanoj gužvi za filmom Pedra Almodovara iz 1980.g. "Pepi, Luci, Bom / Pepi, Luci, Bom y otras chicas del montón".
Još pomalo umoran i neispavan ali sa odličnim impresijama nakon tog filma prvijenca jednog od danas prominentnijih filmskih režisera u svijetu iščekujem sa veseljem novu današnju porciju filmova.

Kad je Almodovar u pitanju onda nisam uvijek spreman gledati njegova ostvarenja koliko god u filmofilskim krugovima ona slove za revolucionarna i napredna no... ponekad se i iznenadim njegovim djelima. Tako je bio slučaj i sa ovim filmom. Jednostavno sam kao i publika koja je sjedila po podovima itd-ea bio oduševljen i nasmijao se do suza.
Jedan moj prijatelj kad sam mu prepričao ukratko glavne dijelove filma je izjavio da je to preperverzno za njegov ukus i da po mom pričanju na ovom festivalu dominiraju filmovi sa eksplozivnim i pomalo iskrenutim smislom za stvarnost te da to nije uvijek ono što bi on i drugi gledali. Nakon malo promišljanja moram se složiti da sadržaj najmanje dva viđena filma je takav... perverzan ili kako sam mu ja rekao prikazuje još jednu sliku stvarnosti koju mnogi bi htjeli sakriti pod otirač. Eto zato je dobar Almodovar koji na svoj humorističko (parodičan) iskrenuti način prikazuje neke slike stvarnosti koje bi se mnogi postidjeli.
Tu je prije svega žena koja prilikom silovanja moli svog silovatelja da ju da prostite po... u drugu rupu, jer mora ostati djevica za vjenčanje. Viđeno? Ne... sasvim sigurno iako mi podosta sliči na neke poznate sekvence iz "Kike", ipak bi se usudio ustvrditi da je prije da mu je ta sekvenca poslužila u Kiki da doradi neke svoje ideje i naravno da ju i razradi (sjećate se sigurno silovatelja koji moli policiju koja upada u stan da malo pričeka jer mora on ipak mora obaviti "posao" do kraja:)).
No osim te žene u filmu je i Luci koja je mazohist bez premca :)), ona doista uživa u što večoj boli koju joj prvo nanosi treći član trojca bez kormilara, Bom pa onda i njen razočarani muž/silovatelj/policajac. Simpatična mi je scena pred kraj filma u kojoj vidim na bolničkom krevetu potrganu i svu u modricama, Luci... U posjetu joj dolazi prvo susjeda koja ju pita da li uzima kakove painkillere no ona sa zadovoljnim uzdahom govori kako ih ne koristi. :)) Tu osim scena nasilja u mazohističko sadističkom duetu imamo i eksplicitne scene goldshowera tako da mislim na kraju Almodovar nije ništa zaboravio ili ipak je ... ?
Mislim meni je ovo bilo dosta iako bih se moga sjetiti još pokoje ali ipak i ovo je puno.
Moram još spomenuti kako film obiluje odličnom muzičkom podlogom pornografskih filmova svojeg doba tako da je i sa time u korak sa svojim vremenom. :))

Nakon ovog filma bio sam jedan od mnogih koji su se požurili na projekciju u glavnoj projekcijskoj dvorani SC-a.
Riječ je o razvikanom filmu njemačkog autora Floriana Henckela von Donnersmarcka. Odmah na početku osvrta moram istaknuti kako je film stvarno odličan ali niti do koljena prethodnom filmu gore spomenutog filmmakera.
Dakle u filmu je riječ o jednom službeniku istočnonjemačke zlogasne tajne policije koja je špijunirala svoje građane, Stasi (Ministerium für Staatssicherheit). Odlična ideja i nepresušno vrelo budućih njemačkih filmova.

Pitanje koje si uvijek postavljam nakon odgledana filma, je li autor uspio u svojem naumu prikazati nam stravu takva zloglasne organizacije koju su kako se u filmu vidi njegovi službenici zlorabili u ekstenzivnom tumačenju šlubovnika tog ministarstva DDR-a.
Odgovor bi bio donekle. Osobno sam već postovim prije naglasio kako volim germansku kinematografiju koja ponekad bez emotivnih pristupa temi koju obrađuje ogoli boleštinu o kojoj se radi u filmu.
Meni je zasmetao mali romantični trenutak u filmu, no na kraju rasplet zadovoljava moje želje s podnošljivim mini happy endom.
Ono što primjećujem drugi dan za redom jesu loši kratkometražni filmovi, nadam se da će u danima koji slijede doći do poboljšanja.

No zato dugometražni program je odličan i sve vas pozivam da dođete ušto većem broju jer... za one nevjerne koji misle da nema karata prenašam u cijelosti vijest sa službene stranice ZFF-a:

Program ovogodišnjeg izdanja ZFF-a je izuzetno izdašan, te za njega neki naši filmski kritičari tvrde da je bolji od prošlogodišnjeg (dočim je meni osobno prošlogodišnji program bio izvrstan bez i jedne zamjerke).
Što se mene tiće svako pojačanje top filmskim naslovima nezavisne produkcije je uvijek dobrodošlo. Direkcijo ZFF-a, vi samo dajte a mi gutači dobrih filmskih ostvarenja ćemo ih otvorenih očiju dočekati. :)

Kad sam neki dan po prvi puta ovalš pogleao plakat festivala upalo doslovno na upit nekoliko mojih prijatelja koji bi film trebalo otići pogledati nisam znao od kuda prvo poći. Ipak kad preporučam onda prije svega polazim od vlastitog filmskog ukusa.
Dakle, prvo sam spomenuo Borata (za kojeg vidim da je krenula jagma za kartama) i njegov put u Ameriku, osobno mislim će to biti odličan film za mainstream kino publiku. Salve smijeha na račun Borata i njegovih zanimljivih sugovornika. Film je dobro zagrijao publiku raznim skandalima tipa pobune Kazahstanskog ministarstva vanjskih poslova i sl.

Za ovaj film neću ništa više govoriti jer nisam ga gledao no na programu je jedan film koji je "čudom" :) iscurio sa programke plahtice MFF-a i nekako se nekim čudom dogegao na program ZFF-a. Riječ je u medijima vrlo razglašenom filmu Michaela Winterbottoma "The Road to Guantanamo". Iz Winterbottomljeva opusa filmova gledao sam ovo ljeto podosta toga ("24 hour party people", "In This World" te spomenuti "Guantanamo").
Najimpresivniji dojam na me' je ostavio ipak "In this world". Nakon tog filma mi je nekako čudno sjeo "The Road to Guantanamo" iako je pričom različit mjesto dešavanja je skoro identično i tako sam ovaj još jedan jednako "jak" film ovog ingleza doživio sa malo manje oduševljenja.
Vama ostalima koji ga niste gledali svakako preporučam te vas zagovaram da ne ponovite sličnu grešku jer je riječ o jednom izuzetnom filmskom ostvarenju s jakom socijalnom i nadasve osobnom pričom o nekoliko mladaca koji ni krivi ni dužni prožive horor tog am'ričkog kazamata na Kubi.
Moj "tip" no 1 za širi puk je tako Winterbottom, oduševitit ćete se ... zaista.
Od ostalog dijela programa istaknuo bih odličan Bunker program i Klub 100, to će biti jedno jedinstveno otkriće mnogobrojnoj publici (pored gore spomenutog programa pod nazivom Matineje) koja će slijedeći tjedan hodočastiti ZFF.

Naime već unazad par godina izuzetno me fasciniraju dvije kinematografije Starog kontineta. To su prije svega filmografija R. Češke i Nordijska kinematografija. Naime ne bih izdvajao niti jednu od zemalja sa samog sjevera našeg matičnog kontinenta jer bi to bilo za me' pravo svetogrđe. Po mom sudu one su meni posvema jednake, s malim varijacijama u kvaliteti.

Tako za mene osobno, a vjerujem i za ostatak "res publikuma" u ta dva programa čući jedno ugodno iznenađenje.
Od filmova iz Bunkera (filmovi koji su svojevremeno u svojim zemljama proizvodnje doživjeli mrak podruma i drugih mračnih prostorija umjesto svjetla projektora...) su prije svega: "Sunce u mreži "/ "Slnko v sieti" Štefan Uher, Čehoslovačka, zatim film hrvatskoj publici i osobno poznatog Jiři Menzela "Lastavice na žici" / "Skřivánci na nitích" te "Komesarka" / "The Comissar" film Aleksandr Askoldova, iz tadašnjeg SSSR-a o diskriminaciji židova nakon drugog svjetskog rata u Rusiji.
Prava poslastica!

I iz programa Klub 100 istaknuo bih nekoliko filmova od kojih sam gledao jedan, a to je "Naboer". Neobičan triler vrlo sličan Mementu i još više El Maquinisti. Film je zarobio tjeskobnu atmosferu ovog potonjeg filma i prevrat Mementa. Svakako vrijedi vidjeti ovaj "lud" film.
Ostatak programa Kluba 100 (filmove je u matičnim zemljama proizvodnje vidjelo više od 100000 gledatelja) koji vrijedi preporučiti su: "Slučajevi običnog ludila" / "Príbehy obycejného sílenství" režisera Petr Zelenke iz Češke i komedija o vjeri i borbi između dobra i zla "Adamove jabuke" / "Adams ćbler", Anders Thomasa Jensena iz Danske.
Ostatak programa predstaviti ću u danima koji slijede.

Dodao bih netom objavljenu vijest kako su projekcije na filmove iz programa : Bunker, Moj prvi film, Kockice i Posebne projekcije u Vip kinu &TD, te Klub 100 u Europi BESPLATNE no da je potrebno prethodno dignuti ulaznice.
Ulaznice za besplatne projekcije se dijele : u &TD-u sat vremena prije svake projekcije na blagajni Vip kina &TD (broj karata: 130)
,a za projekcije filmova iz Kluba 100, karte se dijele od 19:00 do 21:30 na info pultu u predvorju kina Europa (broj karata: 450).
Posrijedi je jedan lijepi poklon direkcije ZFF-a.

Danas su dodijeljene a jučer nakon projekcije i proglašene nagrade za filmove drugog izdanja 25 fps-a:

1. Projector Obscura, Peter Miller (USA)

2. You are 10 Years Old, Paul Leyton (UK-DE)

3. I am(NOT)Van Gogh, David Russo (USA)


Zbog intrigantne konkurencije, žiri je dodijelio čak pet posebnih priznanja:

1. Poppy, Sophie Boord (AU)
2. Mirror Mechanics, Siegfried A. Fruhauf (AT)
3. Careless Reef, Part I: Preface, Gerard Holthuis (NL)
4. man.road.river., Marcellvs L. (BR)
5. Sea Change, Rosie Pedlow, Joe King (uk)


publika je glasala za film:
Silence is Golden, Chris Shepherd (UK)

dok nagrada ogranizatora 25 FPS-a ide:
Optinen ääni, Mika Taanila (FI)

... bio sam jučer na festivalu na projekciji od 21h koje mi je jedan od službenika festivala naznačio kao najprobabljiviji dio programa. Mogu se samo složiti i reći da sam bio sretne ruke u izboru dolaska na fest. Naime ostatak programa je bio vrlo psihodeličan i mnogima jedva do kraja projekcije izdržjiv. Ljudi koji su bili na 25 fps-u govorili su mi kako su bili u prosjeku po 20 minuta jer im je bilo neizdržljivo. Kao što sam i u najavi za festival rekao ovo nije za svakog filmofila namjernika jer ipak većinom su to eksperimenti raznim formama izražavanja filmskih umjetnika, ponekad udarac na mozak-direktno:).

Od filmova koje bih istaknuo sa svojeg pohoda na "probabljiviji" dio festivala bio bi film Chrisa Shepherda "Šutnja je zlato". Zanimljiv kratki film koji je presmislen za jednu ovako slobodnu formu kao što je eksperimentalni film.
Radi se o krnjoj familiji koja u tipičnim engleskim "detached" kućama bori se sa ludim susjedom koji se non stop žali na bol u prsima a ostatak vremena udara glavom o zid. Na kraju familija se ipak rješava naporna susjeda no dolazi do zanimljiva preokreta gdje dječak koji se najviše sukobljavao sa ludim susjedom počinje i sam iz dosade ili čega već udarati glavom o zid. Ergo zapravo priče su uvezane, ili početak je kraj.:)